Onda, kada se vratimo u svoj grad. Baš u onaj grad koji smo bar jednom sanjali. I iznova otkrivamo uspavane delove. Delove iz našeg sećanja.
-Trampiti zgužvanu novčanicu putnika namernika za poneki takt uličnih svirača uhvaćen onako u brzom koraku. Mi, večito u žurbi, i oni, koji pripadaju tu. Oni, koji nose ključ duše jednog mesta i njenih stanovnika. Vešto poput čarobnjaka oživljavaju jedan drugačiji svet. Vanvremeni svet. Verno prenose njegovu priču kroz tkanje melodije. Svakom dostupna, a po najpre onim željnim da ukradu poneki delić te čarolije i raznesu je dalje.. Tako gradovi dišu kroz vreme. Putuju bez ikakve prostorne izmeštenosti.
Oblačan dan i bakar reka, a živi sjaj samo je odsjaj niske katanaca što čvrsto drže most dalje od zaborava. Oni koji spajaju u neraskidivo nade i iluzije, prošlost i sadašnjost, i daju joj opipljivu težinu. Povezuju nas bez fizičkog dodira, a ta uspomena trajno ostaje skopčana sa…